Naprednjaci i natražnjaci

Kad na radiju idu obavijesti Hrvatskog autokluba, onda se uvijek čuje i molba vozačima da brzinu i način vožnje prilagode uvjetima na cesti. Često sam se pitao zašto je to upozorenje uopće potrebno, zar ne vozimo svi i uvijek u skladu s uvjetima na cesti? Ali onda bih se prisjetio da su oni momci u HAK-u iskusni ljudi i da znaju što govore. A što znaju? Pa, znaju da postoje vozači koji se ne obaziru na to kakvo je stanje, nego uvijek voze isto. A što onda usmjerava njihovu vožnju? Pa, usmjeravaju je, da prostite, principi. Da, da, postoje ljudi koji voze po principu. Jednom su, recimo, odlučili da će uvijek imati upaljena svjetla i toga se drže, odlučili su da neće ni za živu glavu prekoračiti određenu brzinu (recimo, šezdeset na sat tamo gdje je dopušteno devedeset) i od toga ne odstupaju. Nije problem u tome što su ti vozači principijelni, nego u tome što su dogmatični. A ta dogmatičnost opet otkriva ni manje ni više nego pogled na svijet takvih vozača. Pokazat ću to na primjeru.

Prije su prevladavali naprednjaci, a sad ih natražnjaci pomalo sustižu

Kad čovjek svojim vozilom stigne na mjesto gdje je parkiranje organizirano, pa se vozila slažu jedna do drugih, onda mu ostaje izbor kako će parkirati. Tu se vozači dijele na dvije jasno razaznatljive skupine. Jedni će naprosto zavesti svoje vozilo na slobodno mjesto, a potom će izaći iz auta i zaputiti se kamo su naumili. Drugi će napraviti manevar: zaokrenut će svoj auto, a potom će se na slobodno mjesto uvući natraške, tako da im prednji dio vozila ostane bliže prolazu, a stražnji da bude sasvim unutra, blizu središnje crte.

E sad, važno je to što se radi o dvije jasno odijeljene skupine, o dva različita stila, i tu gotovo da i nema zabuna ni miješanja. Oni koji parkiraju prema naprijed, čine to uvijek, pa čak i onda kad imaju dovoljno prostora i vremena da učine drukčije. Oni koji parkiraju prema natrag, također su vrlo dosljedni, možda čak i dosljedniji: načinit će oni i pet-šest manevara, samo da bi ugurali svoje vozilo stražnjim dijelom prema sredini parkinga, i neće ih zbuniti ni činjenica da drugi čekaju dok oni to izvode, a ni okolnost da time trate vlastito vrijeme.

Kažem, te se skupine ne miješaju, ali nisu podjednako velike: onih koji parkiraju prema naprijed ima – barem u našim stranama – nešto više nego onih koji parkiraju prema natrag. Bilo kako bilo, očito je riječ o principu, o nečemu što ima dublje korijene. Nije to stvar navike, kao što, na priliku, jest stvar navike što, oblačeći hlače, jedni ljudi stavljaju u nogavicu prvo lijevu nogu, a drugi prvo desnu. Ovdje se radi o presudnom izboru, pa premda vozači o njemu jedva da i razmišljaju, ima on vrlo dalekosežan karakter.

Prvi problem koji se tu postavlja svakako je pitanje odnosa pojedinca i skupine, onoga što je uobičajeno i onoga što nije. S obzirom na to da većina vozača parkira prema naprijed, moglo bi se zaključiti da su ti ljudi konformisti, a oni drugi – oni koji parkiraju prema natrag – da su krčitelji novih putova. I to do neke mjere doista jest tako, premda nije ni izbliza onoliko jednostavno koliko se na prvi pogled čini. Jer ima taj način parkiranja i neka šira značenja. Upitajmo se o njima, upitajmo se zašto jedna, a zašto druga skupina postupa onako kako postupa. Mislim da bi se cijela stvar mogla izložiti u dva koraka.

Prvi je od njih tvrdnja da način parkiranja otkriva kako se vozači odnose prema problemima koje u životu moraju rješavati. Jer vozač koji parkira prema naprijed očito ne gleda daleko naprijed, bar kad je o budućnosti riječ. Njemu je najvažnije da riješi onaj problem koji ga trenutačno tišti, a to je pitanje pronalaska parkirališnog mjesta. Kad ga nađe, za njega je stvar riješena, i ne pada mu na pamet da se opterećuje time što će mu, kad ponovo sjedne u vozilo, biti mnogo teže izvesti to vozilo s parkirališta. O tome ćemo – kao da kaže on – lupati glavu onda kad za to dođe vrijeme.

A oni drugi vozači – oni koji parkiraju prema natrag – brinu se o tom budućem problemu već sad: oni računaju da će za pola sata, za sat, a u svakom slučaju u nekoj nedalekoj budućnosti, morati izaći s mjesta što su ga zauzeli. A to će im biti znatno lakše ako auto bude parkiran prema natrag, a to znači prednjim dijelom prema prolazu, jer tada će oni samo upaliti motor i odvesti se. A za to će vrijeme oni što parkiraju prema naprijed manevrirati gotovo jednako mučno kao što su oni prvi manevrirali kad su stigli na parkiralište.

A iz te dvije logike jasno se razabiru dva odnosa prema organizaciji vlastitog života. Očito je, naime, ovo: vozači koji parkiraju prema natrag znaju da im najprije mora biti teško, kako bi im poslije moglo biti lako, da se najprije moraju mučiti, da bi potom za tu muku bili nagrađeni. Zato oni, kad stignu na parkiralište, rado naprave tko zna koliko manevara, uspušu se i oznoje, jer znaju da će poslije, kad budu odlazili, sve biti med i mlijeko. A oni drugi vozači obratno: oni kao da ne vjeruju kako u životu postoji nagrada i kazna, niti da se uz pomoć zasluga stječu povlastice. Njima je važno da im sad, ovoga časa, bude ugodno, da se mognu radovati što su našli mjesto. A ako poslije bude nešto muke oko izlaska – osobito u onim gradskim garažama gdje se silno štedi na prostoru – oni tu muku neće shvatiti kao kaznu za prijašnju ležernost, nego kao sastavni dio prometne problematike. Njima se čini da nije razumno podnositi kaznu prije nego što si išta skrivio: lakoća pri izlasku nije za njih nipošto dovoljna nagrada za onoliku muku pri ulasku.

I time su razlozi za jedan i drugi tip postupanja iscrpljeni. Već i ovako kako su ovdje izloženi, oni otkrivaju svoj načelni karakter, pa će biti dovoljno uložiti samo još malo napora i imati samo još malo sklonosti prema uopćavanju, pa da se pokaže kako ta dva stila parkiranja otkrivaju dva različita svjetonazora.

Reklo bi se da one koji parkiraju prema naprijed možemo nazvati optimistima, a one koji parkiraju prema natrag pesimistima. I doista, optimisti smatraju nalazak parkirališnog mjesta srećom i ne nadaju se nevolji, nego vjeruju da će – i u prometu i u životu – i dalje sve biti u redu. Oni koji parkiraju prema natrag uvijek očekuju nekakvu nepriliku, pa makar se ona sastojala i u teškoćama oko izlaska s parkirališta. A znam pouzdano da neki od njih pomišljaju čak i na to da bi ih auto s nasuprotnog mjesta – iza središnje crte – mogao udariti, pa se namještaju tako da ih udari u stražnji kraj, a ne u prednji.

Tim svojim strahom oni, doduše, stvaraju nove nevolje, ali više drugima nego sebi. Jer, dok se oni tako namještaju, promet iza njih stoji. Oni možda vjeruju da je i taj zastoj za opće dobro, ali ja bih prije rekao kako njih nije briga za druge. Oni, dakle, vide promet kao borbu u kojoj se svatko brine samo za sebe, a na isti način, slutim, vide i sam život.

Dakako, nisu bez grijeha ni oni koji parkiraju prema naprijed. Oni, doduše, vedro gledaju na stvari, pa niti sami misle komu zlo, niti se od drugih zlu nadaju, ali su zato prilično nepouzdani. Jer, kad dođe trenutak da izađu s parkirališta, često će se pokazati da bi i njima i drugima bilo mnogo lakše da su parkirali obratno.

Ukratko, ako je dopušteno poslužiti se narodnim izrazima, moglo bi se reći da su oni koji parkiraju prema naprijed pretežito jebivjetri, a oni koji parkiraju prema natrag pretežito picajzle. Negativna se karakterizacija, dakle, ni u jednom slučaju ne može izbjeći.

Ali zato se sama pojava može pažljivo promatrati. A ja to i činim, pa vam moram reći da sam zapazio kako se brojčani odnos između dvije skupine u posljednje vrijeme mijenja. Prije su prevladavali naprednjaci, a sad ih natražnjaci pomalo sustižu, pa odnos gotovo da je fifti-fifti. Pa se pitam je li to dobro ili loše i što će nam budućnost donijeti.